Genocid u Srebrenici: 27. godišnjica najstrašnijeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata

Početkom jula 1995. započinje vojna operacija Krivaja - 95 nakon koje je uslijedilo intenzivno granatiranje s ciljem preuzimanje Srebrenice.

Komandant Drinskog korpusa Živanović potpisuje dva naređenja. Prvo naređenje odnosilo se na pripremne radnje za borbena dejstva srpskih jedinica a drugim naređenjem Živanović iznosi plan napada na Srebrenicu.

Drugo naređenje se odnosilo na: "iznenadne napade, potpuno razdvajanje i sužavanje enklava Srebrenica i Žepa, popravljanje taktičkih položaja Srba u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklave,borbene napade, vatrenu podršku, protivoklopnu borbu, protivvazdušnu odbranu, protivdesantnu borbu, obavještajnu bezbjednost, maskiranje, inžinjersko obezbjeđenje, moralno - psihološku pripremu ljudstva komandovanje i vezu i dr."

U dokazom predmetu P04201 pred MKSJ preživjeli svjedok genocida je, između ostalog, kazao: "U gradu, u Srebrenici sve je živjelo civilno stanovništvo. Tako da je meta bila sve što je živo. Oni nisu gledali u šta će gađati... Tu je meta bilo sve. Tih sedam dana je tuklo iz dana u noć, neprestalno".

Nakon granatiranja područja Srebrenica, 8. jula Vojska Republike srpske zauzima objekte Biljeg i Ljubisavići, a danom kasnije selo Pusmuliće. Izvršen je napad na selo Sućeska i Blječevo. Artiljerijski napadi vršeni su iz mjesta Jasenova, Pribičevac i Bukova glava. Šira artiljerijska podrška VRS (Roguč, Bešići i Koprivna) granatirala je Sućesku i Potočare.

Tzv. uža zona Srebrenice granatirana je iz Pribičevca, a iz Sasa Gostilj i Soloćuša. Zauzimanjem Bojne Srebrenica se našla pod direktnom kontrolom VRS-a.

Nakon artiljerijskih napada, potpukovnik Karamans obećava da će 11. jula bombardovati srpske položaje ali ofanziva srpskih snaga se nastavila. Vojsku RS-a niko nije zaustavio. Pod artiljerijskim napadima, Bošnjaci su bili primorani da se povlače ka Potočarima a Vojska RS-a se spustila u naselje Petriča. 11. jula snage bosanskih Srba ulaze u Srebrenicu.

Nekadašnja industrijska zona u Potočarima postaje "sklonište" Bošnjaka izbjeglih pod granatama bosanskih Srba. Odlazak civila u Potočare ponovo je praćen granatiranjem.

U hotelu Fontana, u Bratuncu, održavaju se tri sastanka. Sastanak je vođen između zvaničnih predstavnika VRS-a, Holandskog bataljona a na drugom i trećem sastanku prisustvuju i nezvanični predstavnici civila Bošnjaka Nesib Mandžić, Ćamila Osmanović i Ibro Nuhanović.

Boravak u UN-ovoj bazi u Potočarima, praćen je samoubistvima, ubistvima, silovanjem, humanitarnom katastrofom ali i bijegom Bošnjaka iz  sigurne zone.

16. aprila 1993. Rezolucijom 819 Vijeće sigurnosti UN-a je Srebrenicu proglasio Sigurnom zonom UN-a, što je doslovce trebalo značiti potpunu zaštitu Srebrenice odnosno naroda koji se u njoj nalazio. Proglašenjem sigurne zone, Bošnjacima se život svodi na milost ili nemilost VRS-a. Život postaje dodatno otežan nedostatkom hrane, vode, lijekova. Neadekvatna reakcija snaga UN-a na granatiranje dalo je "vjetar u leđa" srpskim snagama da nastave činiti zločine bez snošenja posljedica.

12. jula 1995. u Potočare se dopremaju autobusi i kamioni te započinje odvajanje vojnosposobnih muškaraca od ostalih civila. Odmah je započelo ubijanje Bošnjaka.

Mnogi od njih su odvezeni u Bratunac u školske i srednjoškolske objekte, ili su likvidirani u Potočarima.

Poslijepodne započinje evakuacija žena, starijih lica ali i djece. Djeca ali i stariji imali su pravo na život proizvoljnim odabirom ili željom srpskih vojnika. Ko god im se učinio fizički zrelijim odvajan je i ubijen. Prilikom transporta žena, djeca i starijih vršeni su detaljni pretresi i selekcije tako da su lica različite životne dobi odvajana i vođena na pogubljenje.

13. jula 1995. počelo je "hvatanje" i zarobljavanje muškaraca koji su se kretali u kolonama ka slobodnoj teritoriji. Jedan od svjedoka kaže da su ih doslovno hvatali kao životinje.

Započeo je proces masovnog zarobljavanja i egzekucije. Oko 18h u mjestu Kravica "zoljama, bombama, ručnim bacačima, i puščanim mecima" izvršena je egzekuciju zarobljenih Bošnjaka.

Kako bi se spriječio proboj izbjeglih Bošnjaka iz Srebrenice, jedinica iz Beograda pod komandom Puljanskog zatvorila je put u Konjević Polju. Niko od zaustavljenih iz kolone, nije stigao do Tuzle.

U proboju prema Tuzli, privremeno je došlo do prekida artiljerijskih napada sa Kula grada uspostavljanjem kontakta zarobljenog Jankovića i Zvorničke brigade VRS-a.

Iz Bratunca je 14. jula prevezeno oko 2500 Bošnjaka na pogubljenje a potom su kopani u masovne grobnice.

Vojska RS-a ekstremno želi zaustaviti kolonu Bošnjaka, zarobiti ih te likvidirati. Istovremeno se vrši pregled terena Srebrenica i okolnih mjesta kako bi se snage bosanskih Srba uvjerili da niko nije preživio od muškaraca - da je Srebrenica od muškaraca "čista".

15. jula VRS izdaje zahtjev za mobilizaciju svih vojnosposobnih u mjestima Vlasenica, Milići, Skelani, Bratunac i Šekovići kako bi se kolona Bošnjaka upotpunosti uništila. Niko nije trebao preživjeti. Vojska RS-a pojačava ljudstvo, organizuje zasjede te umnožava naoružanje.

Zarobljene iz kolone nazivali su paketima, pa tako Beara u razgovoru sa Krstićem govori o pristizanje 3500 paketa koje treba "razdijeliti". U masovnoj egzekuciji u Branjevu, 16. jula učestvovao je i D. Erdemović koji je svjedočio da su svi, osim jednog, tokom likvidacije, nosili civilnu odjeću.

Nastavljeno je sa zarobljavanjem, likvidacijom, ukopavanjem i prekopavanjem Bošnjaka.

Komandant Bratunačke brigade Blagojević, naredio je da se zarobljena djeca od 8-14 godina snime te navedu kako se "Muslimani sami ubijaju".

Vinko Pandurević 18. jula 1995. naređuje da se Bošnjaci iz Srebrenice više ne privode niti zarobljavaju već da se likvidiraju na licu mjesta.

19. jula vrši se "pretres" terena Kamenica, Liplje, Crni vrh, Snagovo te istodobno pljačka imovina Bošnjaka. Bratunačka brigada vrši pretrese na području Gornjih Potočara, Blječeve, Čizmića, Glogove - Konjević Polja.

19. jula likvidacija Bošnjaka nastavljena je cijeli dan.

U cilju prikrivanja dokaza snage bosanskih Srba, uz pomoć lokalnih vlasti tijela ubijenih Bošnjaka, zatrpanih u masovne grobnice počinju iskopavati te prekopavati na druge lokacije. U procesu genocida sada imamo primarne, sekundarne i tercijarne grobnice.

Genocid je izvršen kao rezultat kontinuiranog, sistemskog planiranja i sprovođenja genocidnih radnji od 1992. godine. Politički, vojni i policijskih vrh aktivno je učestvovao u planiranju, sprovođenju ili pomaganja sprovođenja genocidnih radnji.

Pred očima međunarodne zajednice izvršen je genocid nad Bošnjacima.