Boško i Admira: Romantiziranje dezerterstva i izdaje

Boško Brkić i Admira Ismić ubijeni su snajperskim hicima na današnji dan,18. maja 1993. u pokušaju napuštanja Sarajeva i prelaska na teritoriju pod kontrolom srpskog agresora. U postratnoj Bosni i Hercegovini razvijen je mit o tzv. sarajevskom Romeu i Juliji, koji su bez obzira na etničku i vjersku razliku u ratnom vihoru vihoru i ekstremnoj polarizaciji društva odlučili da ostanu zajedno do smrti koja ih je zadesila toga dana na mostu Vrbanja.

Općeprihvaćena priča o Bošku i Admiri olahko prelazi preko detalja i činjenica poput one da su tzv. sarajevski Romeo i Julia slobodu vidjeli na teritoriji pod kontrolom ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Veselina Vlahovića Batka.

Boško Brkić, kao vojnosposobni muškarac u Gradu Sarajevu, pod kontrolom vladinih snaga, bio je dužan, kao građanin Republike Bosne i Hercegovine, da brani Državu od napada i agresije. Boško je za razliku od ogromnog broja njegovih sugrađana različitih religija i etničkih pripadnosti, odlučio da dezertira i izda svoju domovinu i grad bježeći na agresorsku stranu. I to je jedna bitna činjenica koja se konstantno zanemaruje u moru romantizacije dezerterstva.

Bio je 18. maj 1993. godine kada su Boško Brkić i Admira Ismić krenuli iz opkoljenog Sarajeva. Nisu više mogli izdržati u gradu koji je ubijan avionskim bombama, raketama, granatama, snajperima. 

Odlučili su napustiti grad koji se borio da preživi. Preko mosta Vrbanja su krenuli prema teritoriji koju su kontrolisali agresori, konkretno Veselin Vlahović Batko. Tu su ih pokosili snajperski hici. Najprije je ustrijeljen Boško, a zatim i Admira koja je u zadnjim trenucima dopuzala do čovjek svog života. Pretužna slika ubijene mladosti na ničijoj zemlji.

Ipak, sve češće se u javnosti osporava potez dvoje zaljubljenih. Zašto su išli prema četnicima, pitanje je koje se postavlja na svaku godišnjicu pokušaja njihovog bijega. Iza gnusnog ubistva dvoje mladih, nejasno je zašto su oboje krenuli u zagrljaj agresorima koji su ubijali djecu Sarajeva, granatirali redove za hljeb i vodu, pucali na civile.

Stvari tokom devedestih nisu bile uvijek crno-bijele, ali Republika Bosna i Hercegovina i fašistička tvorevina RS, Sarajevo pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine i Grbavica pod kontrolom genocidne Vojske Republike Srpske su totalno različiti svjetovi, kao što je to bila oslobodilačka Armija RBiH i koljačka VRS. To su pojmovi koji se međusobno isključuju. Biti slobodan i prihvaćen na „Batkovoj Grbavici“, znači biti nasuprot grada koji je ubijan. Zato odluka Boška i Admire da krenu stopama izdaje, govori da priča o sarajevskom paru nije nikakva romansa. To je iskrivljena priča koja prikriva činjenice o izdajnicima koji su se dobro osjećali među agresorima, a loše u  Sarajevu.

Njihova priča iz romanse prelazi u jednu mračnu spoznaju ako se zna da su napustili svoj grad i slobodnu teritoriju i otišli kod agresora, bez obzira što su htjeli ići dalje, u Srbiju. Izuzev ako je za njih sloboda tamo gdje su predsjednici Radovan Karadžić i Slobodan Milošević.

Iako su Sarajevo i BiH napustili mnogi, ipak odabir načina i mjesta gdje se bježi, daju još jednu mračnu nijansu priči. Boško i Admira nisu izabrali način napuštanja Sarajeva kao ostali brojni naši ljudi. Bijeg od rata mnoge je vodio preko piste sarajevskog aerodroma. Tu su mnogi ubijeni jer nisu ni pomislili da idu kod četnika. Imali su dostojanstvo i znali su gdje je sloboda, znali su da slobodna nisu Republika Srpska i Srbija.

Sahranjeni su u Lukavici na srpskom vojničkom groblju a tijela su 1996. po želji Admirinih roditelja prenesena na groblje Lav u Sarajevu.