Dr. Fuad Saltaga: Anatomija Srpske destruktivnosti

Sa srbijansko-crnogorskom agresijom na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992. godine. koja je rezultirala destrukcijom samog života u svom korijenu za svakog čovjeka koji život promišlja u umnom obliku, postavlja se jedno paradigmatično pitanje: odakle s kraja XX stoljeća toliki stepen i volumen destrukcije, nagona smrti, da se na jednom geopolitičkom prostoru uništi čovjek, priroda, arhitektura, sve ono što je produkt suvremene kulture u civilizaciji? Odgovor na ovo pitanje ne možemo dobiti na osnovu općih teorijskih floskula o ratu, ljudskoj prirodi nagona smrti kao eliksiru destrukcije, već na bazi analize otkrivanja dubljih korijena konkretnog povijesnog etničkog srpskog realiteta koji je prouzročio čin destrukcije s kraja XX stoljeća. 

Za mene, kao znanstvenika - sociologa, središnja i egzistencijalna pitanja koja sam osjetio na svojoj koži s kraja XX stoljeća: zašto je radikalski politički pokret, srbo-četnici, ubio toliko ljudi nesrpske nacionalnosti i toliko uništio materijalnih i kulturnih dobara, koliko su uništili? Ne možemo se zadovoljiti odgovorom kroz iskaz pripovjedača naše judeokrišćanske civilizacije, ma koliko da je istinit - da je čovjek ubica ili žrtva, jer riječ je o konkretnijoj povijesnoj sadržini i formi srpske destrukcije. Ta opšta antološko-antropološka odrednica da je čovjek ubica ili žrtva, ma koliko da je uprošćena kao ljudska istina i potvrđena cjelokupnom ljudskom poviješću bez sagledavanja konkretnog srpskog povijesnog materijala, postala bi izlišnom. Upotpunosti se slažemo sa Diltajevim stajalištem da odgovor na pitanje - šta je čovjek - može dati "samo povijest". Ključ anatomije srpske destrukcije leži prevashodno u činjenici povijesti Srba, i suvremenoj državno-ekspanzionističkoj i hegemonističkoj politici. Da bi upotpunosti spoznali ovovjekovni srpski eliksir nagona smrti - destrukcije, nužno je dokučiti njegovo povijesno nasljeđe. Nema dalekosežnijeg rezultata u nastojanju da se shvati anatomija srpske destruktivnosti nego što je konstatacija do koje je došla srpska socijalna misao: da je srpski narod do najnovijih vremena ostao dosljedan paganskoj vjeri. 

Zaista, riječ je o jednom hiljadugodišnjem kontinuitetu postojanja srpskog naroda. Srpska religija, uglavnom predkrišćanska, paganska, onakva kakva je bila do VII i djelimice do XII stoljeća, tj. prije primanja i u prvim stoljećima uvođenja kršćanstva, takva je i ostala s kraja XX stoljeća. Nadživjevši srpsku feudalnu državu, paganstvo uzima intezivnog maha u stoljećima osmanskog gospodstva, kada srpski narod nije ugrožen samo od islamske Turske, nego i od katoličnih država: Venecije. Austrije i Mađarske, i kada vraćanje izvornom paganstvu, kao objektivnoj povijesnoj konstanti, znači ne samo traženje bezbjednosti u kontinuitetu radi očuvanja identiteta, nego i suprotstavljenost višim stupnjevima kulture i civilizacije. U toj objektivno-povijesnoj protivrječnosti anticivilizacijskog poniranja u paganstvo radi očuvanja svakog identiteta leže korijeni suvremene srpske destruktivnosti, afirmacije nagona smrti. 

U to vrijeme polivalentne pozicije Srpske crkve pod osmanskom vlašću, sama u tjeskobi sa neobrazovanim kaluđerima i svećenicima - nema drugog rješenja nego da stavlja formalan pečat kršćanstva i pravoslavlja na cjelinu paganskih vjerovanja, kao znak raspoznavanja prema islamu i katoličanstvu, na šta srpski narod uzvraća izvjesnim većim otvaranjem prema njenom učenju. Tako se u specifičnim povijesnim prilikama profilirala srpska vjera koja je dala osoben ton uobličavanju karakterologije dinarskog plahovitog tipa - subjekta nagona smrti i destrukcije unutar srpskog nacionalnog bića. Ne samo da je srpska vjera dala osoben ton, impuls destrukciji dinarskom plahovitom tipu, nego ga je i očuvala u odnosu na suvremenu kulturu i civilizaciju u nepromijenjenom stanju. Kakvi su bili prije VII stoljeća, prije doseljenja na Balkansko poluostrvo, u osnovi takvi su ostali i dan-danas najpopularniji praznici (Božić i slava), najrasprostranjeniji običaji (kumstvo i gostoprimstvo), najvažniji obredi (svadbeni i pogrebni), svi u najtješnjoj vezi s predkršćanskim kultom predaka - kao i mnoge druge vjerske manifestacije i ustanove. Srpska vjera je zamršen splet suprotnosti prastare paganske dvostrukosti kao njene osnove, i pagansko-kršćanske suprotnosti, koje najreljefnije predstavljaju današnji srpski sveci u ulozi prastarih paganskih bogova. U srpskoj vjeri, kao formalno-kršćansko pravoslavnoj, svoju punu egzistenciju zadobili su animizam, toteizam, politeizam sa svojim sujevjerjem, nasuprot kršćanskoj monoteističkoj etici dobra i zla. Po svom općem rezultatu s kraja XX stoljeća, srpska vjera je identična sa sujevjerjem. Srbi, usljed dramatičnosti svoje povijesti - četiristogodišnjeg robovanja pod Turcima, pokazali su se ortodoksno konzervativnim u religijskim shvatanjima, osobito u kultu predaka - eliksiru svoje religije, pretvorivši čak i crkveno svetosavlje u mitsko i mnogobožačko.

Kada se sabere sve kondenzirano povijesno i suvremeno iskustvo, Srbi nemaju monoteističko-kršćansku religiju, nego supersticiju. Sa povijesnog stajališa, o čemu nam govori srpski prosvjetitelj, racionalist Dositej Obradović, ovaj nedostatak prave religije je imao kao posljedicu ne samo moralnu neosjetljivost, i nezrelost već i reprodukciju destruktivnih karakternih osobina - gramzivosti, pljačke, prolijevanja ljudske krvi, krvne osvete i svega onog što je antihumano i anticivilizacijski utemeljeno u srpskom nacionalnom biću. Na bazi povijesnih činjenica i suvremene zbilje srbijansko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu, da se zaključiti da su mnogi čini destrukcije i zločini, između ostalog, rezultanta velikodržavne srpsko-hegemonističko-ekspanzionističke politike i nacionalne ideologije, ali po svom dubljem korijenu i rezultanta narodnih religijskih shvatanja ili u bilo kakvoj vezi sa njima. Ako je privrženost paganskoj vjeri ostao jedini veliki, hiljadugodišnji kontinuitet u postojanju srpskog etničkog bića, onda je sasvim logično da je taj paganski sadržaj dao osoben ton, smisao, mentalno-psihološki sklop, arhajski doživljaj svijeta, tj. karakterologiju srpskom nacionalnom biću. 

Ostajanje u paganskoj vjeri kao bitnoj konstanti srpskog nacionalnog bića usljed promijenjenog povijesnog iskustva novih sadržaja i oblika komunikativnog djelovanja među ljudima i narodima, manifestnom snagom se izražava kao divijalan anticivilizacijski utemeljen čin. Problem leži u tome što i dalje u srpskom nacionalnom biću opstoji paganski divijalni duh i arhajski doživljaj svijeta i kad Srbi prihvataju suvremena dostignuća kulture. Dakle, najteže od svega je promijeniti lobanju, duh čovjeka. Divijalnost misli i čina u potpunosti dolazi do izražaja kad paganski subjekt, osobito njegov plahoviti dinarski tip, postaje sredstvom nacionalne ideologije kao pasije rekonstrukcije svijeta. Suvremena srpska nacionalna ideologija, hegemonistički i ekspanzionistički utemeljena, postaje istinskim rodnim tlom svetkovine paganskih nagona smrti, osobito kada su u toj ideologiji druge etničke i religijske zajednice definirane protureligijom, proturasom. Zahvaljujući srpskoj vjeri kao ovaploćenju paganstva, surovost i destrukcija u srpskom nacionalnom biću se održala tako zakonito da je mogla da funkcionira kao "začin", sredstvo u nacionalnoj ideologiji u najrafiniranijim užicima. Ta surovost, nagon smrti, destrukcija svega onog civilizacijskog i ljudskog poprima ingenioznu snagu do neslućenih razmjera kada zadobija svoje usmjerenje u oficijelnoj nacionalnoj ideologiji koja artikulira sve one recidive prošlosti, postulira čast i osvetu kao jedine političke kodekse suvremene političke zbilje. Čast i osveta neposredno izvražavaju prvenstvo kolektiva kao cjeline nad individualnim ogensom. Zaboravlja se u suvremenoj političkoj srpskoj zbilji, kao elementarne strukture pastoralnih društava, osveta i čast su krvni kodeksi. Krvni kodeksi su, nažalost, konceptualizirani u suvremenoj srpskoj nacionalnoj ideologiji i srpskom obliku državnosti. 

Dakle, destrukcija - nagon smrti kroz političke kategorije hegemonije i ekspanzije su konceptualizirani kao legalno i legitimno sredstvo oficijelne srpske politike. Kada individua i ekonomska sfera nemaju autonomnu egzistenciju, te su podređeni logici tradicije kao tradicionalizma, vlada kodeks časti, apsolutno, prvenstvo socijalnog prestiža i uvažavanja, isto kao i kodeks osvete, koji, zapravo, znači podređivanje ličnog interesa pasiji nacionalne ideologije, nemogućnost da se raskine lanac saveza i naraštaja, živih i mrtvih, obaveza da se reskira sopstveni život u ime višeg interesa, plemena, roda, naroda, loze. Samim tim, stravičnost zločina genocida nad Bošnjacima-muslimanima, totalno vandalska destrukcija islamske kulture i civilizacije s kraja XX stoljeća može se interpretirati kroz opciju srpske nacionalne ideologije, kroz kodeks osvete radi ravnoteže između živih i mrtvih. To je sasvim jasno kada se zna da je osnova srpske vjere kult mrtvih. Destrukcija bošnjačkog bića od strane Srba u srpskoj opciji je prevashodno povezana s dugom. Dug je konceptualiziran u nacionalnoj ideologiji tako da se čin destrukcije javlja kao socijalnom logikom, interesom, a ne logikom želje. Samim tim stravičnost ubijanja ljudi i destrukcije drugih etničko-religijskih zajednica ima "smisla" jedino u odnosu na onaj specifičan dug koji povezuje žive s mrtvima. Izuzetan dug najprije, po tome što živi ne mogu da napreduju ako ne obezbijede blagonaklonost i osvetu svojih mrtvih, uvijek "obdarenih"posebnom moći koja predstavlja jednu od najvećih prijetnji, najezda, po tome što se taj dug odnosi na dva svijeta kojima uvijek prijeti radikalska diferencijacija na vidljivi i nevidljivi. Kodeks časti u srpskoj nacionalnoj pasiji artikulira destrukciju, propisujući živim darivanje i obavezu darežljivosti. Darivanje svog života vezano za dug mrtvih. Dug mrtvih je inkorporiran u kosovskoj mitologiji, antiislamski utemeljenoj. Osveta s dugom kosovske mitologije se u dramatičnim povijesnim situacijama javlja kao imperativ rata. Isto kao i imperativ rata, pravilno recipročnosti socijalizira na bazi časti i osvete, pa prema tome i destrukcije. 

"Neka škorpija ujede dijete, neka žetva ili lov ne daju poželjne rezultate, neka rana ne zaraste" - svi ti zlosrećni događaji u sferi srpske religije pripisuju se nečijim zloćudnim namjerama. To je srpska religija praznovjerja, sujevjerja. Usljed nove demokratske povijesne pozicije među ljudima i narodima, pravu naroda na samoodređenje do prava na otcjepljenje, kad srpski unitarni koncept jugoslovenstva kao proširenog srpstva gubi realno tlo pod nogama, onda se to u srpskoj oficijelnoj ideologiji definira kao kominternovskom, zatim vatikanskom zavjerom protiv srpstva, kad taj koncept doživljava definitivan slom, onda se taj zlosrećni događaj pripisuje zloćudnim činom secesionističkih naroda potpomognutih u interkontinentalnim razmjerima. U sferi politike, isto kao i u sferi religije, svi ti zlosrećni događaji pripisuju se nečijim zloćudnim namjerama, samo što je u prvom slučaju riječ o srpskoj religiji kao sujevjerju, u drugom slučaju je riječ o srpskoj politici-ideologiji kao političkoj religiji. Srpska religija i srpska politička doktrina kao hegemonija ili politička religija su komplementarni pojmovi. Srpska religija se tako s kraja XX stoljeća manifestnom snagom iskazuje kao druga strana ili oblik srpske političke religije. Na sujevjerje u odnosu na suvremene kulturne tekovine zacijelo treba gledati kao na jedan oblik one "znanosti o konkretnom", kakva je divlja misao, kao na način da se unese red u haos stvari ne bi li se što približnije objasnile nevolje individue ili jednog etniciteta. Ali jedino onaj koji ima mrenu na oku ili maglinu u mozgu neće zamijetiti da ova cjelokupna "filozofija" sujevjerja uvodi neprijateljstvo i destrukciju u predstavi o međuljudskim i međuetničko-konfesionalnim odnosima.

Sujevjerje, animizam, totemizam, vradžbine su nastavljanje imperativa rata drugim sredstvima. Kao što svaka lokalna zajednica, etnička skupina, konfesija ima neprijatelje, tako svaka individualnost ima lične neprijatelje odgovorne za njene nevolje. Svaka nesreća potiče od nekog magijskog nasilja, pa i nesreća poraza Srba na Kosovu, tako da drugi mogu da budu neprijatelji ili prijatelji po jednoj shemi koja se etablirala i u političkoj sferi. Tragika leži u tome što u kosovskoj mitološkoj shemi Srbi nemaju prijatelje, svi su neprijatelji, osobito sljedbenici islama. U okviru pravila recipročnosti ustvari se razmjenjuju pokloni i saveznici, kosovskom mitologijom ciklus darivanja je prekinut i ljudi, nesrpske etničke zajednice su ustvari neprijatelji. Kosovska mitologija je kvintesencija srpske nacionalne ideologije. To akcentiramo, iako srpska nacionalna ideologija, retuširana civilizacijskom formom, po svom korijenu, ishodištu i duhu je divijalno arhajski utemeljena. Srpsko društvo s kraja XX stoljeća, iako retuširano civilizacijskim modelima, riječ je o primitivnom društvu gdje ne postoje stvarna, već formalna politička podjela na vladajuću strukturu i opoziciju, jer svi su opsjednuti nacionalnom pasijom, postoji samo stvarna antagonistička podjela na Srbe i ne-Srbe. U takvoj antagonističkoj socijalnoj sferi ne postoji ravnodušnost, ne postoje neutralni odnosi poput onih koji prevladavaju u individualističkom društvu. S ratom, destrukcijom, sujevjerjem u vjerskom i političkom životu, arahajski doživljaj i aperepcija ljudskog svijeta neodvojiva je od sukoba, nasilja, nagona smrti. 

Ovo su bitne značajke anatomije srpske destruktivnosti iznesene u prvom tomu ovog djela. U drugom tomu, za koji pripremam neophodnu građu, treba nastaviti s analizom destrukcije i njene evolucije kroz prizmu njenih sistemskih odnosa s tri glavna stožera - s državom, ekonomijom i društvenom strukturom. Treba konceptualizirati destrukciju daleko od mehanicističkih čitanja, bila ona političke, ekonomske ili psihološke prirode, mi treba da odredimo socijalnu fenomenologiju destrukcije kao ponašanje koje ima artikuliran smisao vezan za srpsko društvo kao cjelinu. Bitna konstanta srpske državne tradicije i suvremenosti jeste da je srpska državnost konceptualizirana na temelju duga prema mrtvima, na nemanjićkom ekspanzionističkom duhu, čemu nas uči povijesno iskustvo s kraja XX stoljeća - da srpska oficijelna politika nije odustala od upražnjavanja osvete. Evolucija destrukcije kroz svoju konceptualizaciju u državi, ekonomiji i društvenoj strukturi je rezultirala jednim krvavim rezom u činu srbijansko-crnogorske agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Ta je destrukcija poprimila krvavi vidan oblik kao plahovita rezultanta svih onih nekada zatamnjenih nagona, poriva, doživljaja koji se u činu agresije gromoglasno manifestuju kao svetkovine nagona smrti, u kojima su užitak i nasilje identični. Subjekt agresije, pretežno onaj dinarski plahoviti tip su oni "suvremeni" retuširani subjekti kumstva, dobrosusjedstva, bratstva što pridaju mali značaj životu u poređenju sa slavom stečenom krvlju, s društvenim prestižom koji dodjeljuju znaci smrti.