General Zorlak: Kako je prokopan Tunel spasa, jedina veza opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta

Prošle su tri decenije od prokopavanja tunela kojim su povezane dvije teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (Dobrinja i Butmir), a koji je, od momenta prokopavanja 1993. godine, bio jedina veza opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta sve do završetka opsade, krajem februara 1996.

"Tunel spasa", kao odraz bosanske pameti, ostat će upamćen kao jedan od najznačajnijih simbola bosanskog otpora u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, trajni spomenik svim ubijenim građanima opkoljenog Sarajeva, posebno onima koji su svoje posljednje ovozemaljske korake napravili trčeći preko sarajevske piste.

Osim sjećanja na ubijene na pisti, "Tunel spasa" ostao je i kao trajno priznanje onima koji su na istom tom mjestu, nekoliko metara ispod zemlje, prokopavanjem tunela uspjeli oživjeti Sarajevo, pokazati da pod zemljom nije samo smrt, već ponekad i život.

U povodu godišnjice prokopavanja tunela, general Rašid Zorlak za Anadolu hronološki govori o kompletnom procesu izgradnje sarajevskog ratnog tunela, kako je nastala sama ideja, okolnostima i izazovima tokom izgradnje, pa do samog prokopavanja tunela. General Zorlak, osim što je idejni tvorac i praktično najzaslužnija osoba u realizaciji ovog projekta, ujedno raspolaže i najopsežnijom dokumentacijom i posjeduje najviše relevantnih podataka o izgradnji samog tunela.

Zorlak podsjeća kako je na samom početku rata bio angažovan na pripremi odbrane od agresije u centralnim dijelovima BiH, nakon čega dobiva naređenje da uđe u Sarajevo. Međutim, ulazak u glavni grad BiH tada je bio moguć isključivo preko piste sarajevskog aerodroma, što je bilo vrlo riskantno.

- Nažalost, danas se vrlo malo zna i malo je napisano o tome šta je tada značio prelazak preko piste. Aerodrom je bio strahovito "uređen" da praktički preko njega nije ptica mogla preći. Postavljena je bodljikava žica, veliki broj senzora spregnutih s osvjetljavajućim raketama. Onog trenutka kada neko naiđe na senzor, aktivira se raketa koja je osvjetljavala kompletan prostor, nakon čega su četnici gađali. Sedam noći sam pokušavao preći zajedno s rahmetli Asimom Džambasovićem - sjeća se Zorlak.

Jedne od tih noći u Butmiru, podsjeća, bilo je strahovito granatiranje i upravo je to momenat kada je počeo razmišljati na koji način bi se mogao naći neki drugi put za ulazak u Sarajevo.

- Šest dana sam posmatrao pistu i razmišljao zašto se ne bi moglo napraviti nešto ispod piste - prisjeća se Zorlak.

Nakon ulaska u Sarajevo, imenovan je zamjenikom komandanta za logistiku Prvog korpusa Armije RBiH, što mu je, kako kaže, pomoglo da svoju ideju i razmišljanje o pisti na određeni način može i realizirati, a tome je odmah i pristupio.

- Čitavo vrijeme, dok sam bio na dužnosti, moja opsesija je bila pista, prelazak preko piste, unošenje materijala i početak izgradnje tunela - ističe Zorlak, a to potvrđuje i u svojoj knjizi "Tunel i još ponešto", koju je objavio 2014. godine.

Zorlak detaljno opisuje svoje temeljito istraživanje podzemne infrastrukture sarajevskog aerodroma. Zajedno sa Amirom Džananovićem pokušavaju doći do projekta sarajevskog aerodroma, međutim bezuspješno. Potom dolaze do čovjeka po imenu Ahmed Pašić, za kojeg saznaju da je radio na izgradnji a kasnije i na održavanju piste, a koji bi mogao dati podrobne informacije o drenažnim cijevima i podzemnoj infrastrukturi aerodroma. Međutim, Pašić im otkriva da su drenažne cijevi postavljene duž piste (smjer kontra pravcu Butmir - Dobrinja) tako da je ta opcija u startu otpala. Time postaje izvjesno da je jedina opcija gradnja tunela ispod piste.

Zorlak potom saziva sastanak s tada dvojicom mladih inženjera građevine Nedžadom Brankovićem i Fadilom Šerom, kojima saopštava da će biti angažovani na projektu koji "predstavlja najveću državnu i vojnu tajnu i da učestvuju u pisanju novije povijesti Bosne i Hercegovine". Nakon toga, 22. decembra 1992. godine, Zorlak izdaje naredbu o izradi "projekta komunikacije D-B", koja radi čuvanja tajnosti čak nije ni protokolisana u Korpusu, ali je ovjerena pečatom. Branković i Šero kasnije postaju članovi stručnog tima i projektanti "Tunela spasa".

- Potpisao sam i sve uredio da se sistemski gradi ovaj tunel, tako je počela realizacija same ideje. Na moju veliku žalost, u tom periodu ljudi nisu shvatali šta to znači, jer sve se radilo u strogoj tajnosti. Ja nikada nisam dozvolio da se bilo šta snimi na izgradnji ovog tunela. Međutim, dokumentacija koju posjedujem tačno govori o hronologiji izgradnje ovog tunela u najvećoj tajnosti - govori Zorlak.

Da je sve bilo strogo tajno potvrđuje i jedna od naredbi koju nam Zorlak pokazuje, a ispod koje su njegovi inicijali i potpis komandanta Prvog korpusa Mustafe Hajrulahovića Talijana, a u kojoj se kaže "u cilju realizacije projekta o kom ćete biti naknadno upoznati". Tu je još nekoliko potpisanih naredbi, među kojima i ona o izradi projekta tunela.

Zorlak dalje navodi kako je važno imati na umu da realizacija projekta tunela počinje u strogoj tajnosti, uz to u vremenu dok se odvijaju ratna dejstva, rat traje, ljudi ginu. U drugoj polovini januara vrše se posljednje pripreme na terenu, a već početkom februara počinje prvo kopanje na tunelu, a to se precizno navodi u izvještajima. U početnoj fazi radilo je svega šest pripadnika civilne zaštite, prosječne starosti oko 50 godina.

- U početnoj fazi, niko nije vjerovao u izgradnju i mogućnosti izgradnje ovog tunela. Tunel nije počela graditi vojska, već civilna zaštita. Bilo je određenih opstrukcija u izgradnji tunela, najvjerovatnije iz razloga što je za neke ljude to bilo smiješno. Hvala dragom Bogu, imao sam određeni broj ljudi s kojima sam operativno to mogao da izvršavam - pojašnjava Zorlak.