Intervju sa: Marko Attila Hoare

1. Za početak ćemo se osvrnuti na nedavne izjave predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića o negiranju i minimiziranju zločina genocida u Srebrenici. Koliko se ovakvi nastupi mogu i "trebaju" tolerisati?

Milanovićeva sramotna izjava odražava antibosansku, antibošnjačku ideologiju glavnog hrvatskog nacionalizma koja je stvorena pod autoritarnim režimom Franje Tuđmana i koja je od tada normalizovana. Tuđman je bio kolaboracionista Miloševićeve genocidne agresije na BiH, pa ga je MKSJ umiješao u udruženi zločinački poduhvat usmjeren protiv Bošnjaka. Milanovićeva izjava odražava kontinuiranu hrvatsko-nacionalističku opsesiju saradnjom sa srpskim nacionalistima na razgradnji BiH. Dok se Hrvatska ne oslobodi ovog ružnog naslijeđa, ona će biti loš član zapadnog saveza, radeći sa Rusijom i Srbijom protiv zapadnih interesa i regionalnog balkanskog mira. Stoga to ne bi smjeli tolerisati ni pristaše liberalne demokracije u Hrvatskoj niti zapadni saveznici Hrvatske.

2. Institut za istraživanje genocida u Kanadi je izjave Milanovića oštro osudio, navodeći da omalovažavanjem žrtava genocida ali i presuda međunarodnih i nacionalnih sudova postavlja sebe kao lidera hrvatske velikodržavne ideologije. Na koji način bi se mogla EU ali i međunarodna zajednica pozabaviti ovim pitanjem?

EU treba da izvrši jak diplomatski pritisak na Hrvatsku kako bi osigurala da odustane od svoje antibosanske politike. Međutim, hrvatsko ponašanje je u konačnici simptom, a ne uzrok problema. Uzrok je nefunkcionalni ustavni sistem BiH koji je na snazi ​​od Dejtona, koji osnažuje i ohrabruje srpske i hrvatske nacionaliste da nastave s demontažom BiH koju su pokrenuli u ratu 1990-ih. Imajući u vidu efektivno odbacivanje Dejtonskog sporazuma Milorada Dodika, SAD i njeni saveznici treba da prihvate da je ovaj sporazum završen. Trebalo bi raditi s bošnjačkim i hrvatskim članovima Predsjedništva BiH na uvođenju radikalne ustavne reforme u BiH kako bi se obnovila funkcionalna država BiH, ne obazirući se na bilo kakav veto ili prigovore sa strane Republike Srpske ili bosanskohercegovačkog HDZ-a. Nastala država BiH trebala bi biti dovoljno jaka da se odupre daljem miješanju iz Srbije ili Hrvatske.

3. Možemo li reći da se vanjska politika koju vode Zagreb i Beograd primarno svodi na zlonamjerno uplitanje u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine?

U slučaju Zagreba to je svakako istina. Međutim, politika Beograda prema BiH dio je šire revizionističke politike koja ima za cilj preokrenuti ishod ratova iz 1990-ih. To uključuje destabilizaciju Crne Gore i agresiju na Kosovo, te ponovno naoružavanje kao saveznika Rusije. Nadalje, sve više antibosanska orijentacija Beograda i Zagreba povezana je s rastućim autoritarnim i desno-populističkim trendom u bivšim komunističkim zemljama Evrope, čiji su vodeći predstavnici Viktor Orban (mađarski) i Janez Janša (slovenski). Antibosanska politika je stoga simptom mnogo šire slabosti u evropskom liberalno-demokratskom svijetu.

4. Da li se može podvući neka paralela između 1941., 1991. i 2021. godine?

Aktuelna srpsko-hrvatsko-nacionalistička politička ofanziva na BiH i Bošnjake predstavlja nastavak agresije započete početkom 1990-ih. Otcjepljenje RS-a, ili uspostava hrvatskog entiteta u BiH (koja bi likvidirala separatizam RS-a), predstavljala bi završetak UZP-a koje bi međunarodni utvrđeno dovelo do krivičnih sudova. Dalja paralela leži u politici Zapada, koji je barem od kasnih 1990-ih do sredine 2000-ih bio proaktivan u reintegraciji BiH, ali se sada vratio na politiku smirivanja koju je vodio 1991-1995. Smirivanje, koje bi dovelo do ponovnog sukoba u BiH, naštetilo bi koheziji zapadnog saveza danas kao što ju je oštetilo i tada.

5. Predstavljaju li visoke tenzije velikohrvatske i velikosrpske politike uvod u rat?

Teško je vidjeti kako bi se rat mogao izbjeći ako Dodik ispuni svoje prijetnje otcjepljenjem. Ishod takvog rata zavisio bi od stava Hrvatske; ako Hrvatska podržava secesiju RS, teško je vidjeti kako bi BiH mogla opstati. Stoga je od ključnog značaja da Zapad izvrši jak pritisak na Hrvatsku da se pridruži provođenju režima sankcija i, ako je potrebno, vojne akcije protiv otcijepljene RS. Kao što je bio slučaj s Tuđmanom u ratu 1990-ih, Hrvatska bi se danas povukla od svoje antibosanske politike ako bi se suočila s dovoljno snažnim pritiskom Zapada.

6. Separatistička politika Milorada Dodika, posljednjih nedjelja je dobila veliku pažnju. Možemo li reći da je Dejtonski mirovni sporazum iscrpio svoju snagu i da treba težiti novim rješenjima?

Dejton je praktično završen. Dodikovi postupci svode se na njegovo odbacivanje i zapadna alijansa bi to trebala tretirati kao odbačeno, tako da se ne treba osjećati obaveznim da poštuje bilo kakav nastavak srpskog veta na ustavnu reformu u BiH. SAD i njihovi saveznici bi trebali raditi s ostalim članovima Predsjedništva BiH na uvođenju novog ustavnog sistema koji uključuje jaku bosansku centralnu vlast, u kojoj je RS ili svedena na entitet u sjeni, bez mogućnosti da opstruira rad, ili je ukinut u potpunosti. Zapad može ili iskoristiti trenutnu krizu da riješi bosansko pitanje jednom zauvijek. ili će se vjerovatno suočiti sa mnogo većom međunarodnom krizom u godinama koje dolaze.