Na sreću, i loš marketing je marketing

Danas, što je znak napretka, profesionalce olimpijce imamo sa njhovih 15. godina, ti isti će ponosno braniti boje Bosne i Hercegovine, kao i oni malo stariji koji direktno ne brane boje Bosne i Hercegovine igrama u reprezentaciji, ali daju nemjernjiv doprinos u promociji naše države i raskrinkavanju strancima tabu tema kako neko stvarno nije majoriziran, kako se brutalna agresija desila i kako Mostar nije podijeljen grad, kao što i Bosna i Hercegovina nije.

Mnogi sportisti vezani za jedan sport se ističu po suprotnom, pozitivnih primjera ima, a onih „prodanih duša“ također je mnogo. Riječ je o rukometu. Da jedan brat Karačić izvlači prosjek, jeste. Ali da poslije Saračevića, Džombe, drugog brata Karačića, i danas kada je sve jasno ko je ko i kome je presuđeno imamo nove slavljenice uz čavoglave rođene u srcu Bosne i Hercegovine, nevjerovatno je.

Zašto ne imati uzore u pregršt naših uspješnih sportista koji do punoljetstva možda nisu ni vidjeli Bosne i Hercegovine, ali nisu nikad niti pomislili da mogu igrati za države koje su protjerale susjede, u tuđinu koja treba da bude ako to može biti, odskočna daska, ali nikako prihvaćena ideologija koju samim prisustvom i slušanjem njenih nacionalističkih pokliča podržavaš.

Tolerancija patriota Bosne je veoma velika, ali isti su pozvani da kažu i prozovu nevaljalo, da se uvrijede i djeci i unucima prenesu kako ne treba, jer pod zastavom koja je finansirala i politički podržavala presuđeni udruženi zločinački poduhvat, posebno u današnji vakat kad je svijet kao na dlanu, ne treba igrati. Posebno ne onaj ko je odrastao u gradu heroja, na Neretvi, od kojeg ne treba da se pravi nakarada, niti ga treba rijekom dijeliti, jer to nema niko pravo. Nema jer niste pozvani, kao ni poželjni da o njemu pričate, Ćamila.