Olovski komandant Senahid Bolić - Bolo: Pojedinci ne čine čuda. Čuda čini narod!

Senahid Bolić Bolo, rođen je 11. marta, 1958 godine u selu Bakići, općina Olovo. Od majke Esme i babe hadžije Taiba. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završava u Olovu. Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje je stekao zvanje profesora općenarodne odbrane i društvene samozaštite. Bio je fudbaler Nogometnog kluba „Stupčanica“ Olovo. Prije agresije na RBiH radio je ŠIP „Stupčanica“ Olovo kao šef osiguranja.

Po otpočinjanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, stupio je u redove Teritorijalne odbrane RBiH pri OpŠTO Olovo, 21. 04. 1992. godine.  Obavljao je veoma značajne dužnosti u jedinicama Armije RBiH Olovo: komandira Čete Bakići, komandanta 68. odreda TO Olovo a zatim komandanta Drugog brdskog bataljona u Prvoj slavnoj olovskoj brdskoj brigadi. Linija odbrane i odgovornosti njegovog bataljona se protezala pravcem Prgoševo – Kruševo – Bakići – Musići – Kremenjača, u dužini trideset kilometara.

U intervjuu datom Olovskim ratnim novostima na Kremenjači u jesen 1993, komandant Bolo je izjavio:

„Vidite i sami da nas čak ni helikopteri, u vrijeme ove žestoke ofanzive, ne mogu iznenaditi. Naši borci su roboti koji izvršavaju sve zadatke. Masa ljudi je uz mene. Ja ne mislim o sebi. Ja sam po danu obični borac, noću sam komandant. U ovoj ofanzivi odabrao sam jednu kotu - a vidite da ih imam i viška - i odlučio sam da s mojim borcima stanem u rov i pucam u neprijatelja... Nas ima dovoljno! Imamo dovoljno i borbenih sredstava i nije tačna propaganda, koju širi Srna, govoreći: ‚... Ispucali ste, balije, municiju, nemate više!‘ A mi imamo i municiju i srce i dušu i mi znamo za što se borimo. Ja njih sada pitam za što se oni bore, kad su ostavili toliko ljudi i oruđa, oružja i municije, tu na dohvat ovih kota, koje nikada neće biti njihove... Ako mi shvatimo da svaki komandant treba da ima vojsku, onda ćemo mi lahko pobijediti neprijatelja. Dangubljenje je crtanje karata i šema u operativnim štabovima, koje nemaju veze sa stvarnošću.(...) Ja, kao komandant, sam tu. Imam taj moj bataljon. I ljude koji imaju puno povjerenje u mene i mislim da bi i svi drugi trebali biti spremni da daju život za ovu Bosnu i Hercegovinu – jer druge domovine nemamo - i da krenu mojim i stopama drugih komandanata, da stvaramo vojsku, jer, nije nam još kasno...“

Ranjen je u borbi za Kruševo  sa puškom u ruci, 14. januara 1994. Očevici kažu da ga je za desni dio čela zakačio geler. A u petak, 21. januara 1994. sedmicu nakon ranjavanja u tuzlanskoj bolnici u 36. god. preselio je Bolo, legenda odbrane Olova.

Posthumno mu je dodijeljeno priznanje “Zlatni ljiljan”, a za herojski doprinos otporu agresiji na Republiku  Bosnu i Hercegovinu  “Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima”. Godine 1996. proizveden je u čin pukovnika, a 2007. dodijeljeno mu je priznanje “Povelja za životno djelo Općine Olovo”. Iza njega su ostali supruga Jasmina i dvoje djece, kćerka Aida i sin Jasmin.