HISTORIJA | Januar 22, 2023

Olovski komandant Senahid Bolić - Bolo: Pojedinci ne čine čuda. Čuda čini narod!

„Čak i deset hiljada četnika, pod punom ratnom spremom, malo je da bi se osvojilo Olovo. Mi moramo biti jedna snažna cjelina. Druge nam nema. Ja sam sastavni dio takve jedne cjeline. Svaki branilac Olova zaslužuje publicitet, možda i veći od mene. Pojedinci ne čine čuda. Čuda čini narod!“

Olovski komandant Senahid Bolić - Bolo: Pojedinci ne čine čuda. Čuda čini narod!

Senahid Bolić Bolo, rođen je 11. marta, 1958 godine u selu Bakići, općina Olovo. Od majke Esme i babe hadžije Taiba. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završava u Olovu. Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje je stekao zvanje profesora općenarodne odbrane i društvene samozaštite. Bio je fudbaler Nogometnog kluba „Stupčanica“ Olovo. Prije agresije na RBiH radio je ŠIP „Stupčanica“ Olovo kao šef osiguranja.

Po otpočinjanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, stupio je u redove Teritorijalne odbrane RBiH pri OpŠTO Olovo, 21. 04. 1992. godine.  Obavljao je veoma značajne dužnosti u jedinicama Armije RBiH Olovo: komandira Čete Bakići, komandanta 68. odreda TO Olovo a zatim komandanta Drugog brdskog bataljona u Prvoj slavnoj olovskoj brdskoj brigadi. Linija odbrane i odgovornosti njegovog bataljona se protezala pravcem Prgoševo – Kruševo – Bakići – Musići – Kremenjača, u dužini trideset kilometara.

U intervjuu datom Olovskim ratnim novostima na Kremenjači u jesen 1993, komandant Bolo je izjavio:

„Vidite i sami da nas čak ni helikopteri, u vrijeme ove žestoke ofanzive, ne mogu iznenaditi. Naši borci su roboti koji izvršavaju sve zadatke. Masa ljudi je uz mene. Ja ne mislim o sebi. Ja sam po danu obični borac, noću sam komandant. U ovoj ofanzivi odabrao sam jednu kotu - a vidite da ih imam i viška - i odlučio sam da s mojim borcima stanem u rov i pucam u neprijatelja... Nas ima dovoljno! Imamo dovoljno i borbenih sredstava i nije tačna propaganda, koju širi Srna, govoreći: ‚... Ispucali ste, balije, municiju, nemate više!‘ A mi imamo i municiju i srce i dušu i mi znamo za što se borimo. Ja njih sada pitam za što se oni bore, kad su ostavili toliko ljudi i oruđa, oružja i municije, tu na dohvat ovih kota, koje nikada neće biti njihove... Ako mi shvatimo da svaki komandant treba da ima vojsku, onda ćemo mi lahko pobijediti neprijatelja. Dangubljenje je crtanje karata i šema u operativnim štabovima, koje nemaju veze sa stvarnošću.(...) Ja, kao komandant, sam tu. Imam taj moj bataljon. I ljude koji imaju puno povjerenje u mene i mislim da bi i svi drugi trebali biti spremni da daju život za ovu Bosnu i Hercegovinu – jer druge domovine nemamo - i da krenu mojim i stopama drugih komandanata, da stvaramo vojsku, jer, nije nam još kasno...“

Ranjen je u borbi za Kruševo  sa puškom u ruci, 14. januara 1994. Očevici kažu da ga je za desni dio čela zakačio geler. A u petak, 21. januara 1994. sedmicu nakon ranjavanja u tuzlanskoj bolnici u 36. god. preselio je Bolo, legenda odbrane Olova.

Posthumno mu je dodijeljeno priznanje “Zlatni ljiljan”, a za herojski doprinos otporu agresiji na Republiku  Bosnu i Hercegovinu  “Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima”. Godine 1996. proizveden je u čin pukovnika, a 2007. dodijeljeno mu je priznanje “Povelja za životno djelo Općine Olovo”. Iza njega su ostali supruga Jasmina i dvoje djece, kćerka Aida i sin Jasmin.